Značaj i običaji koji prate Božić u našem narodu
Božić je praznik najbogatiji običajima, različitim od sela do sela i od grada do grada. Zima je, u polju nema posla, porodice su na okupu, više je vremena za rođake i prijatelje, više prilike za praštanje među ljudima.
Jedan od najvećih hrišćanskih praznika, Božić, praznujemo kao uspomenu na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, u Vitlejemu, od Duha svetoga i Marije Djeve.
U vrijeme kada je po Božijem promislu trebalo da se rodi obećani Mesija, Jevreji su bili u rimskom ropstvu, a u ime ondašnjeg rimskog cara Avgusta jevrejskom državom vladao je tuđinac, car Irod. Car Avgust naredio je da se u cijeloj državi izvrši popis stanovništva, te je svako morao da ode u svoje rodno mjesto, da bi se popis lakše obavio. Budući da su pravedni Josif i sveta Djeva Marija bili iz plemena Davidova, a preci cara Davida živjeli su u Vitlejemu, morali su i oni iz Nazareta otići u Vitlejem. Stigavši tamo kasno, ne nađoše prenoćište, te se smjestiše u praznu pećinu (vertep) u okolini Vitlejema, u kojoj su pastiri zatvarali stada. Noć je bila vedra, puna zvijezda i tiha. Oko ponoći, ispuni se blaga i radosna vijest arhangela Gavrila - pećinu obasja blistava svjetlost i sveta Djeva Marija rodi božansko dijete, čijim će rođenjem biti obasjani svi narodi na zemlji. Majka ga povi u pelene i stavi na slamu u jasle.
Za rođenje Sina Božijeg prvi su saznali vitlejemski pastiri, koji su opazili neobičnu svjetlost. Javi im se anđeo Gospodnji i reče da se ne plaše, jer svjetlost koju su vidjeli pokazuje da se rodio Sin Božiji, Gospod Isus Hristos. Dođoše u pećinu i nađoše Djevu Mariju sa novorođenčetom, povijenim i položenim na slamu u jasle. Naložiše vatru da se majka i dijete ugriju, jer noć ona bijaše hladna. Istovremeno, ču se hor anđela, koji slaviše Boga riječima: "Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja".
Dok se sve ovo dešavalo, daleko na istoku pojavi se čudesna sjajna zvijezda i dovede do pećine tri cara mudraca, koji su čitali staro proroštvo o rođenju Isusa Hrista. Došavši u Jerusalim, raspitaše se "gdje je car judejski, što se rodi? Vidjesmo Njegovu zvijezdu na istoku i dođosmo da Mu se poklonimo".
Čuvši da mudraci traže judejskog cara, ondašnji car Irod se poboja za svoj prijesto i naredi da se sva muška djeca do dvije godine u Vitlejemu i okolini pobiju, računajući da će tako i Hrista pogubiti. Anđeo Božiji javi pravednom Josifu i on sa Djevom Marijom i djetetom ode u Misir (Egipat) gdje ostadoše sve do Irodove smrti.
Hristovo rođenje je najznačajniji događaj u istoriji ljudskog roda. Radovanje Božiću je osnova i preduslov za radost nad radostima - Vaskrsenje Gospoda Isusa Hrista. Mir na zemlji i dobra volja među ljudima, osnovni su cilj silaska Sina Božijeg na zemlju.
Pravoslavna crkva pripremu proslave Božića počinje četrdeset dana prije praznika, kada je propisala početak božićnog posta. U srpskom narodu pripremi Božića posvećene su posebno tri nedjelje pred ovaj praznik, poznate pod imenom Detinjci, Materice i Očevi, te dani uoči samog praznika Tucindan i Badnji dan.
Običaji naši stari
Božić je praznik najbogatiji običajima, različitim od sela do sela i od grada do grada. Zima je, u polju nema posla, porodice su na okupu, više je vremena za rođake i prijatelje, više prilike za praštanje među ljudima.
Glavne božićne svečanosti počinju na Badnji dan, uoči Božića. Sam naziv "badnji" staroslovenskog je porijekla i znači "biti budan, bdjeti". Badnje veče je veče u koje bdimo, ne spavamo, čekamo veliki radosni događaj - rođenje Gospoda Isusa Hrista, koji je "radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa... i postao čovjek".
Toga dana od ranog jutra domaćice čiste kuću, ukućani pripremaju sve što će im trebati za Badnje veče i za sva tri dana Božića, jer se u dane božićnih praznika ništa ne radi. Svi poslovi moraju biti završeni prije unošenja božićne slame i badnje večere. Od Badnjeg dana do završetka božićnih praznika u kući mora da vlada mir i dobro raspoloženje.
Na Badnji dan unosimo u kuću sito sa zrnima žitarica pripremljeno još od Svete Varvare (17. decembra) ili Svetog Ignjata (2. januara), kojim ćemo posuti polaženika o Božiću.
Ujutro, na Badnji dan ili na sam Božić, mijesimo božićni kolač, česnicu. Nekada, naročito na selima, domaćice su mijesile veći broj obrednih hljebova, "zakona" - kolača. Danas se taj običaj uglavnom sveo na jedan kolač - česnicu, koji se u raznim krajevima priprema različito. Negdje se mijesi sa kvascem, kao pogača, negdje opet domaćice razvlače tanke kore i "nakite" ih orasima, suvim grožđem, premažu medom i zakite bosiljkom. U česnicu se stavlja parica (nekad je to bio i dukat), a zamijesi se osveštanom vodom. Česnica se svečano lomi, ili siječe, prvog dana Božića, najčešće usred ručka, prije nego što se počne jesti pečenica. Svako dobije parče, a ukućanin, koji u svom dijelu (česti) kolača pronađe paricu, biće najsrećniji u narednoj godini. Presijecanje kolača, kao i druge značajne radnje o Božiću, nekada su oglašavane pucanjem prangija.
Ranom zorom, na Badnje jutro, dok domaćica priprema česnicu, domaćin sa djecom i mlađim muškim ukućanima odlazi u šumu po badnjak. Obično je to hrast, cer ili grab, jer badnjak treba da bude od tvrdog "živog" drveta. Prije usijecanja badnjaka, badnjačar se prekrsti i kaže "pomozi Bože". Drvo zasijeca tri puta, pazeći da padne na istočnu stranu. Veseli i raspjevani badnjačari se vraćaju kući i badnjak ostavljaju ispred ulaznih vrata gdje će, okićen, čekati do večeri.
Badnjak podsjeća vjernike na čudesnu vitlejemsku noć i pećinu, vertep, gdje su pastiri ložili vatru da ugriju Bogomajku i tek rođenog Spasitelja svijeta.
U svetim hramovima služi se večernje bogosluženje, osveštavaju crkveni badnjaci, koji se potom nalažu ispred hrama. Omladina ostaje pred crkvom do duboko u noć, u kojoj se bdi. U gradovima se vjernicima dijele osveštane badnjačke grančice. Po povratku kući, badnjačiće nalažu na vatru, ili ostavljaju na neko istaknuto mjesto i čuvaju do sljedećeg Božića, kao simbol zdravlja i sreće ukućana.
Uz svečanu trpezu ukućani praznuju i bdiju. Badnjačka večera je uvijek posna, čak i u porodicama koje inače ne poste. Na stolu je obično riblja čorba, pasulj prebranac, med, orasi, suvo voće...
Badnjačka pogača na svečanoj trpezi simboliše samog Gospoda Isusa Hrista, koji je za sebe rekao: "Ja sam hljeb živi (hljeb života), koji siđe sa neba. Koji jede od ovoga hljeba živjeće navijek..."
Riba na stolu takođe simboliše Spasitelja. Na grčkom jeziku, preko kojeg su i naši preci primili hrišćanstvo, riba je IHTHIS, a to je skup inicijala Isusa Hrista Sina Božijeg. So simboliše silu Božansku, blagodat Božiju, koja čuva djelo Božije, kao što so čuva hljeb i ribu od plijesni i truleži. Vino je simbol krvi Hristove, kojom je On na Golgoti dao otkup Bogu za ljudske grijehe. Med, proizvod najčistijeg stvorenja pod kapom nebeskom-pčela, simbol je sladosti vječnog života, koji nam je osigurao Spasitelj naš Isus Hristos.
Pasulj, po vjerovanju svih Indoevropljana - hrana upokojenih naših predaka, takođe je dio badnjačke večere, zato što rođenje Spasiteljevo čekaju svi - i živi i upokojeni.
Svijeća, koja se pali na Badnje veče i Božić izrađena je od čistog voska. Svojom svjetlošću ona prestavlja Božanstvo, koje je bez početka i kraja. Sam Gospod za sebe kaže: "Ja sam svjetlost svijetu..."
Na Božić, rano ujutro u hramovima počinju božićne liturgije. Vjernici, koji su se postom, ispovijedi i molitvom pripremili, prime Sveto pričešće. U crkvu obično odlazi domaćin i mlađi ukućani, dok domaćice ostaju da pripreme sve za doček najdražeg gosta u godini - položajnika (polaznika, polaženika ili položnika), radovana, koji po narodnom vjerovanju donosi radost i sreću u kuću. To može da bude neko dijete, ili mladić iz komšiluka, po dogovoru, ili slučajni posjetilac. Domaćica dragog gosta posipa pripremljenim zrnima pšenice, govoreći "rodilo, rodilo", ili "koliko zrna toliko prasića, ćurića, pilića, jaganjaca...".
Na selima je običaj da se prvog dana Božića ujutro polazi stoka i posipa zrnima žita, da bi bila zdrava i napredna. Negdje se polaze (obilaze, posjećuju) i voćnjaci i vinogradi, posipaju žitom i božićnom slamom, da što bolje rode.
Božićni ručak, uz obavezno prisustvo svih ukućana, najsvečaniji je trenutak Božića.
Domaćica okadi sobu u kojoj je postavljena trpeza, a potom i cijelu kuću. Pjeva se "Roždestvo Tvoje, Hriste Bože naš...", razmjenjuju veseli božićni pozdravi "mir Božiji, Hristos se rodi", odnosno "mirboži se" i lomi česnica.
Na stolu obavezno gori božićna svijeća, koja ima podušni karakter, a uvijek je pali domaćin, za duše umrlih predaka. Svi su svečano obučeni i radosni, jer se slavi Hristovo rođenje. Ukras stola je i zeleno žito, posijano još na Svetu Varvaru, simbol rađanja nove vegetacije, koja se priželjkuje i snuje u hladne zimske dane.
Na božićnoj trpezi obavezna je pečenica, pripremljena na Tucindan (5. januara), ili Badnji dan. Božićna pečenica može da bude prase, jagnje, ćurka, guska, patka. Tu je i supa, sarma, torte i razne druge đakonije.
Uz "Roždestvo", pjeva se i "Vitlejeme, slavni grade" te druge prigodne pjesme. Vjernici se u božićne dane, pa sve do Bogojavljenja, pozdravljaju riječima: "Mir Božiji, Hristos se rodi", na koje se odgovara "vaistinu se rodi".
Radmila KULUNЏIJA
PRAZNOVANjE
Ne zna se kada je tačno ustanovljeno praznovanje Božića, ali neki izvori bilježe da je još 354. godine ovaj praznik postojao u Rimu, 379. uveden je u Carigradu, a 386. godine i u Antiohiji. Pravoslavna crkva proslavljala je dan Hristovog rođenja 25. decembra po julijanskom kalendaru sve do usvajanja gregorijanskog kalendara 1582. godine. Od tada, Srpska pravoslavna crkva praznuje Badnji dan i Božić, 6, 7, 8. i 9. januara, kao nepokretne crkvene praznike (padaju uvijek u isto vrijeme).
Osim Srpske pravoslavne crkve, Božić 7. januara proslavlja i Ruska pravoslavna crkva, Pravoslavna crkva u Jerusalimu, Sveta gora i Antiohijska patrijaršija.
BOŽIĆNA SLAMA
Običaj je da se na Badnje veče unosi slama u kuću i prostire po podu. U nekim krajevima slama se stavlja i na sto, ispod stolnjaka, prije postavljanja badnjačke večere. Domaćin prekrsti sobu bacajući orahe u uglove govoreći: u ime Oca i Sina i Svetoga duha. Amin. Po slami se bacaju slatkiši, mati - domaćica, kao kvočka među pilićima kvoca, mališani oko nje pijuču i traže bombone, orahe, čokoladice i druge đakonije.
POLOŽAJNICI
Položajnika svuda lijepo ugoste, dajući mu kobasica, pečenice, kolača, svega pripremljenog za bogatu božićnu trpezu. Svaka domaćica daruje najdražeg gosta nekim prigodnim poklonom ili novcem. Ukućani potom prate svog radovana, pjevajući i veseleći se:
Radovane, radovane, radosna ti majka,
dogodine radosnija bila.
Da je meni grana jorgovana,
da zakitim svoga radovana,
da zakitim da se veselimo,
veselimo i vinom častimo...
STEFANDAN
Trećeg dana Božića proslavlja se Sveti arhiđakon i prvomučenik Stefan, u narodu poznat i kao Stefandan, ili Stevandan. Ovaj praznik, koji pada 9. januara, Republika Srpska proslavlja kao svoju krsnu slavu.
Home 
Calendar
